Predmet: Jedno mišljenje o poduhvatu gospođe Vahide Šeremet u odgonetanju nekih do sada nedovoljno jasnih, ili tamnih, pa čak i namjerno kompliciranih hermeneutičkih i historijskih pitanja vezanih za svjetski poznatu baladu „Hasanaginca“ Uvažena gospođa Vahida Šeremet me je nedavno zamolila da napišem i stavim joj na raspolaganje svoje mišljenje o onome što je ona učinila na rasvjetljavanju nekih [...]

Zima je i hladno popodne, magla se povukla mada izmaglica opstaje nad rekom. Simon je od prepodneva na adi; šeta u miru koji mu pruža priroda, jedva da čuje blagi žubor vode.
Nakon srčanog udara, Simonu je lekar preporučio šetnju; od tada postala mu je navika. Prvo je tumarao ulicama naselja, potom je sve dalje odlazio. Čim bi mu jedna staza dosadila, tražio je novu. Tako je, udaljavajući se od kuće, otkrio adu. Posećivao je isprva ređe, kasnije su njegove posete učestale. Bio je opčinjen rekom. Tako je zavoleo i adu, njen mir i boje koje su njom ovladavale s jeseni – poticale su u njemu elegična osećanja. Zima mu je velikodušno poklanjala reku i adu, samo njemu, nije morao da je deli ni sa kim.
A onda, ubijena je Nastasija, njegova jedinica.

Pjesma o tebi nije!

Osjećanja koroziraju
i u krvi bjesnilo bukti
dok noć opskurno pada,
na tvoju radioaktivnu dušu,
klijaju svuda beta-zraci tvoji.

Već dvije godine kako skoro svake subote prolazim u isto vrijeme trgom holandskog grada u kojem živim. I svaki put mi, baš nekako na sredini trga, priđe čovjek koji moli za dobrovoljan prilog.
- Mevrouw, heeft u een kleine bijdrage, ik moet morgen naar het ziekenhuis… – fufljao je kroz krezave zube i čekao da mu u mršavu, ispruženu ruku stavim par novčića.Gledao me molećivo i nekako stidljivo, a kad bih mu dala par novčića koju bih tada imala u novčaniku, on bi se dugo klanjao, zahvaljivao i obavezno poželio mi lijep vikend.

Sretoh je,
bješe ka’ juče,
igraše se vile
zelenom modrinom,
ka’ ćiljimom od svile
na ljivadi pored Ljuče,
puna sunca i srca,
ka’ pčela,

Davor se razveo sa Ifetom još prije posljednjeg, ako ne zadnjeg, rata sa komšilukom. Zašto – ne pitajte. Naša posla. Nešo, njegov vrli drug iz gimnazije, nije imao pojma ko se s kim rastaje, a ko kako i zašto sastaje. Šatro Šo-ne, dobrica ko kora od kruha, je bio, do ove ili one daske, otkačen i prije komšijskog deranja YU-zakrpe, a poslije ratnog derneka je i normalno prolupo, dibidus i skroz. Ko i sve klimave mašine njegove naravi.

Dolazi iznutra, iz mora sjećanja,
Prožima me cijelu,
I svaki miris proljećnog cvijeća čini mi se poznat
Na nešto me sjeća.

Otvaranje poglavlja
dimenzija prohujalih.
Budućnost horor.
Oluja hara,
munjevito protiv
obale snova…

1. Smrdi kao da je neko umro Gospodin Janssen, sa dva “s”, je umro negdje za Novu godinu. Tijelu je trebalo skoro tri mjeseca da se dovoljno usmrdi. Po svoj prilici ni to ne bi bilo dovoljno da Margo Beerschuim, kćer gospođe Vlieger, pri svojoj redovnoj dvosedmičnoj posjeti majci, nije zastala pred vratima gospodina Janssena [...]

Somebody is talking about flight A smell of fear from a coffee cup… A look full of suspicion… Somebody is talking about flight… ‘Oh, war is riding rabid people! Run, save yourselves, just go!’ call the natives from afar. ‘Pack a few suitcases and the photographs – you can’t take the house,’ warns the mind. [...]